Bumbarica
Tuđi gledam, svoj ne dam!
Sjećam se početaka mobilne telefonije u Hrvata točnije tinjedžera (u to vrijeme). Najbolja frendica je prva imala mobitel među nama i to onaj Alcatel koji se kupovao u Simpa paketima za skoro 1000 kuna. Malo debelo stvorenje koje danas izgleda kao sonar ruske ratne mornarice.
Nakon toga krenula je era famoznih Nokia 3210 pa 3310, Ericssona s preklopnim mikrofonom, a ja sam imala Siemens C25, mobitel bez datuma i sata, ekran u 2 reda, bez boje, s antenom koju sam u naletima pomodarstva skidala jer sam ga imala duuuugo vremena i nakon nekih sretnika s mobitelima bez vidljive antene.
Zašto sve to pišem? Jer je u to vrijeme bilo potpuno normalno da jedni drugima dajemo i uzimamo mobitele da vidimo što to nečiji ima ili nema (naspram našeg). U to vrijeme je popularna "zmijica" na Nokijama bila najveći accessorie koji je neki mobitel mogao imati. Tko je mogao zamisliti muziku, fotke, spajanje na Net i sl.
No, ono što je svima bilo podjednako zanimljivo raditi bilo je - čitanje SMS poruka. Čitale su frendice, frendovi, sestre/braća... Jedini način "zaštite" istih bilo je opsesivno nošenje mobitela svuda sa sobom i othrvavanje napasti zvane "stavljanje mobitela na stol tijekom kave".
No danas, u vrijeme smartphoneova, kad svaki Hrvat koji iole drži do sebe ima mobitel koji ima kameru, MP3 player, pristup Netu, 1001 (ne)potrebnu aplikaciju - danas svi kopamo (ili želimo kopati) po tuđim telefonima uz izgovor da samo malo želimo vidjeti što to ima iPhone, HTC ili BlackBerry. A zapravo većina svakog prčkanja po istome, ako vlasnik/ ca ne gleda, završava pregledom ili čitanjem SMS-ova.
Naravno, kad se situacija obrne pa smo mi ti čiji se mobitel proučava, tada postajemo osjetljivi. "Ma nemam nikakvih novih slika, stvarno nemaš kaj vidjeti..." pa uzimamo mobitel iz ruku tog nekoga ili sve što možemo imamo pod šifrom. Fotke: zaključane. Poruke: zaključane. Pristup datotekama: zaključan.
I sve je to bezazleno dok frendica gleda frendici, frend frendu, sestra sestri itd. No što kad dođe do onoga gdje partneri jedno drugome imaju neopisivu potrebu malo virnuti u mobitel "tek tako"?
Nećemo se zavaravati: svi smo mi po prirodi znatiželjni. Neki više, neki manje. Nekoga zanima tuđa plaća, drugoga broj seksualnih odnosa. Neki to znaju dozirati i kontrolirati potrebu ispitivanja (verbalno ili manualno), neki ne znaju.
Isto tako, bez obzira kakvu vrstu veze imate, podrazumijeva se da toj osobi vjerujete. No, dam se kladiti, a sve to na temelju iskustava iz prve, druge i pete ruke, da kolika god vaše povjerenje u Njega ili Nju bilo, mobitel je uvijek predmet žudnje na način da malo pronjuškate inbox i/ili outbox dotičnoga. Čisto da se uvjerite da gad/ drolja ima toga nekoga ili da se uvjerite da ste mu/ joj vi jedini na svijetu.
Kad pitate parove oko sebe, čut ćete različite odgovore i objašnjenja zašto netko to (ne)radi. Neki će se pozivati da nema u tome ničega loše, neki da imaju razloga za sumnju, neki jer im je dosadno, neki da to ne rade i ne bi nikad itd. No svima će zajedničko biti da ne bi voljeli da se to radi njima. "Nije da išta skrivam, stvarno ne, ali ne želim da mi itko, pa ni On/ Ona čita poruke!" No je li to doista tako?
Oni pametniji (ili jednostavno iskusniji) su se dosjetili rješenju: zaključaj pristup određenim stavkama i spasi se muke. Ali, je li to rješenje? Baš suprotno! Time rasplamsavate maštu onome drugome. "A-ha! Zaključao/ la je mobitel! Znači da nešto skriva..." Tada se i najbolji, najmirniji među nama pretvaraju u Agahthe, Poirote, Miss Marple, Sherlocke u nadi da (ne)će naći tračak nečega u virtualnoj komunikaciji kojom će diskreditirati "protivnika".
Kakva god bila vaša stajališta o privatnosti u i izvan veze, jeste li osoba koja ima tajni PIN na bankomatu, password od maila, Facea, bloga, MSN-a i svih ostalih čuda moderne tehnologije ili poneka/ sva dijelite s boljom polovicom, uvijek dođe do situacije u kojoj rješenje nije jednodimenzionalno niti jednobojno. I gotovo uvijek donosi još drugih pitanja i problema.
Da čujem: kakva su vaša razmišljanja i/ili iskustva o ovoj temi? Jako me zanima 
Sve zbog nas?
Tijekom ljetnih mjeseci ne svane samo onima koji se bave turizmom, ugostiteljstvom, prometom i trgovinom. Svoj dio kolača uzmu i - pružatelji telekomunikacijskih usluga, posebice mobilni operateri.
Kako? Pa svako ljeto nam velikodušno ponude neku "mrak" tarifu ili akciju koja uključuje besplatne pozive, poruke, MMS-ove, surfanje Netom... I to za "samo" nekoliko 10-aka kuna tjedno/ mjesečno. A kako je ljeto razdoblje u kojem smo razdvojeni od obitelji i prijatelja, a ako nismo, treba dogovoriti sve te kave, roštilje i druženja, a i neš ti 10 kuna tjedno ako mogu zabadave pričati na mobitel - većina nas pošalje tu famoznu poruku i aktivira si neku od super-mrak-ekstra-mega-turbo akcija i uživa u čarima povoljnijeg komuniciranja.
Dok u nekom trenutku netko (najbolje da to bude netko drugi, poučeni onom "najbolje učiti na tuđim greškama") ne shvati da ništa nije besplatno i da svaka "besplatna" tarifa ima i drugu stranu.
To vam je kao i s ugovorima: bitne stvari su UVIJEK napisane sitnim slovima. Ili onim stavkama o privatnosti koja svako malo iskaču kad nešto želite aktivirati na Netu. Ne znam točan postotak, ali dam se kladiti da 99 % ljudi klikne na "Slažem se/ I agree" prethodno ne pročitavši čime se to točno slaže. Kamoli sreće da nikad ne mora doći u situaciju da je prisiljen vidjeti što je "potpisao", a nije smjeo.
Tako sam i ja ovo ljeto aktivirala jednu od tih tarifa kako bi povoljnije razgovarala unutar svoje mreže. I sve je bilo super dok na tuđoj grešci nisam uvidjela da se tarifa AUTOMATSKI PRODUŽUJE dok god na računu ima kredita te da OPERATER NE OBAVIJEŠTAVA O ISTICANJU ISTE TARIFE odnosno AUTOMATSKOM ISKLJUČIVANJU AKO NA RAČUNU NEMA DOVOLJNO NOVACA. Drugim riječima: ako ne želite da vam se ista automatski aktivira, morate zapamtiti DATUM I SAT kad ste ju uključili kako biste ju pravovremeno mogli isključiti (ako ne želite da vam opet skinu iznos aktivacije).
Ovo potonje vam ne kažu na reklami, možda i napišu negdje, ali ako ste kao i ja na moru BEZ INTERNETA, ne možete tako jednostavno naći zakulisne igrice.
Da skratim: uskoro se bližilo vrijeme kad mi se tarifa trebala obnoviti, ali kako mi više nije trebala, poslala sam SMS zahtjev za deaktivacijom. Nekoliko puta sam dobila povratni SMS da zahtjev trenutno ne može biti obrađen. Zovem Službu za korisnike (SZK), a simpatična mlada dama mi govori da je to zato što mi je tarifa već deaktivirana. Ništa mi nije jasno: deaktivirana, a automatski se reaktivira ako imam dovoljno na računu? Ubrzo dobivam vrlo kratko i jasno objašnjenje: tarifa se automatski isključila jer na računu nisam imala dovoljno novaca.
??? Mooooolim?!?!? Imala sam nekoliko desetaka kuna par dana prije, a koristila sam BESPLATNE POZIVE (uz plaćanje uspostave poziva naplaćivali su mi se i, pošteno, pozivi prema drugoj mreži /a takav poziv je bio JEDAN OD SVEGA PAR MINUTA/) i BESPLATNE PORUKE, a Internet nisam koristila. Drugim riječima - netko ovdje mulja.
Ne budi lijena, odem na svoj Net račun gdje mogu pratiti račun i skužim da su mi pozivi koji su TREBALI BITI BESPLATNI uredno NAPLAĆIVANI.
Zovem SZK da provjerim. "Da, vidim da su vam neki pozivi prema istoj mreži (koji su besplatni, op.a.) naplaćivani po punoj cijeni, ne znam zašto, ali odmah ću uputiti vaš problem našem odjelu pritužbi", govori mi agent, "i oni će vas kontaktirati u idućih 48 sati". Super.
Prošla i 72 sata, nema povratnog poziva, zovem ja opet. Da, vide da je zaprimljeno, netko će me sigurno kontaktirati u idućih 48. Jedva čekam.
Drugi dan evo poziva. Slijedi razgovor agentice i mene.
- Znate, ja vidim da ste vi tu tarifu uključili samo jednom, datuma XX.
- Da, tada sam ju uključila prvi put jer mi je rečeno da će se ona automatski aktivirati sama ako imam novaca na mobitelu, što sam imala.
- Da, pa znate, ali može se dogoditi da tarifa nije automatski obnovljena tako da ste vi zapravo imali vašu uobičajenu tarifu.
- Nisam jer mi je skinut iznos aktivacije. Osim toga, problem je u pozivima koji su naplaćivani posljednjih dan i pol, dok je tarifa trajala, što znači da sam ostale dane imala aktiviranu tarifu.
- Da, ne znam u čemu je onda problem. Uputit ću problem našoj tehničkoj službi i uskoro vam se ponovo javiti.
2 dana poslije, evo njezinog poziva.
- Prvo bih vam se željela ispričati jer ste bili u pravu, tarifa vam se automatski obnovila i drugog datuma, ali ja u ovom programu mogu vidjeti samo prvu aktivaciju. No, nažalost, po informacijama koje sam dobila u tehničkoj službi vidljivo je da pozivi nisu naplaćivani u vrijeme trajanja tarife.
(Moj duuuboki misaoni uzdah i mantra "Budi pristojna, smirena i raspravljaj civilizirano")
- Jesu jer sam primjetila po svom računu, a i vaš kolega mi je sam rekao isto, čak je i samoinicijativno proslijedio moj problem vama.
- Ne, nažalost, ja ne vidim ništa od navedenog. Naime, ne znam znate li da se uspostava poziva...
- ... naplaćuje? Znam.
- Pozivi prema drugim mrežama se također...
- .. naplaćuju. I to znam. I sad vam odmah mogu izdiktirati broj koji sam zvala, reći vam koliko sam razgovarala i koliko me to moglo koštati. Nedovoljno za skinuti toliko novaca s računa. Isto tako, neki od ovih brojeva koje sam zvala, a koji nemaju predbroj u vašoj mreži jesu u vašoj mreži znači mogli ste mi naplatiti jedino uspostave poziva, što i dalje nije dovoljno.
- Vidim da ste jako dobro upoznati s uvjetima tarife.
- Jesam.
- Da, nažalost, ne znam što bih vam rekla. Ne želim da ovo bude da vi meni vjerujete na riječ ili ne vjerujete.
- Ne radi se ovdje o tome tko kome vjeruje ili ne vjeruje. Poanta je u tome da su meni skinuti novci s računa, za to niste imali razloga. ja sam to vidjela na Internetu, vaš kolega je to vidio u programu, a sad ispada da sam ja to izmislila. Ja ne tražim da mi vratite novce koje sam potrošila odnosno da mi date besplatno usluge koje se naplaćuju, ja samo želim da mi se usluge koje su trebale biti besplatne ne naplate tj. da mi se vrati iznos koji ste mi uzeli.
- Razumijem, da, ali po našem programu...
- Ovo je sad moja riječ kontra vaše. S tim da vi raspolažete informacijom više kojoj ja nemam pristupa (transakcije). Nije poanta ni u tih 10 kuna, poanta je u tome da su mi besplatne usluge naplaćene.
- Da, shvaćam. Eto, ja sam vama u mali znak pažnje uplatila 12 kuna na račun...
- Hvala vam najljepša na tome, ali ja vam nisam jedna od korisnika kojima ćete uzeti 50 kuna, vratiti 12 i mislite da ste time rješili problem. Ja samo želim vidjeti crno na bijelo koliko su me koštali moji pozivi.
- Naravno. Uputite e-mail ili faks na našu službu za pritužbe.
- U nekom određenom formatu ili...?
- Ne, bit će dovoljno poslati Wordov dokument u kojem tražite uvid u transakcije s kratkim obrazloženjem na e-mail ili faks.
Ukratko: napisala sam dokument (kratko i jasno) i poslala na dani mi e-mail. Dan poslije stiže odgovor: Prigovor koji ste uputili, nažalost nismo u mogućnosti uvažiti kao pisani prigovor, budući da isti nije vlastoručno potpisan. Pisani prigovor možete uputiti faksom na broj ------, s naših prodajnih prodajnih mjesta ili skenirano e-mail porukom.
Ujedno napominjemo da ne postoji mogućnost dostave ispisa transakcija, kako Vam je objašnjeno u telefonskom kontaktu, budući da usluga specifikacije poziva nije dostupna prepaid korisnicima.
Kao prepaid korisnik možete koristiti Internetsku uslugu za pregled posljednjih transakcija te ste u mogućnosti napraviti provjeru stanja računa nakon svake obavljene transakcije."
Moj odgovor nisu trebali dugo čekati: Zahvaljujem se na odgovoru, ubuduće Vas molim da svojim djelatnicima i agentima dajete točne informacije koje se dalje proslijeđuju korisnicima. Meni je jasno da je Vama u interesu zaraditi, ponekad čak i bez pokrića, ali neće Vam se uvijek dogoditi da ljudima naplatite uslugu koju nisu koristili i prođete kao da se ništa nije dogodilo.
Što se ispisa transakcija tiče, jako sam dobro upoznata s time da se usluga praćenja računa Internetom može koristiti, koristim ju kad sam kod kuće, ali obzirom da je riječ o ljetovanju tijekom kojeg nisam imala pristup Internetu nisam niti mogla pratiti transakcije, a pogotovo ne nakon svake.
Osim toga, po dolasku kući i zamijećivanju problema bilo je nemoguće vidjeti transakcije odabranih datuma jer su namještene za posljednjih 50 transakcija koje sam ja odavno prešla.
Obzirom da Vi od mene očekujete da Vam vjerujem na riječ da mi pozivi nisu naplaćivani, bar u vrijeme dok je tarifa bila uključena, jer mi ne želite poslati ispis transakcija (kojim VI raspolažete), onda ću ja poduzeti daljnje korake, ne zato što ću propasti bez desetaka kuna nego zato što se ponašate kao da su Vam korisnici neinteligentni.
Shvaćam da ste Vi i konkurentski Vam veći operater jedini ovakve kvalitete u Hrvatskoj i da zato možete raditi što hoćete, ali biste trebali malo i proučiti korisnika (mene) koji je dugo godina bio Vaš i zatim prenio broj u VAŠU mrežu. U skladu s time, smatram da sam zaslužila poštovanje odnosno da sam dužna dobiti točne informacije."
Sljedeći korak: odlazak u prodajno mjesto i upućivanje prigovora od tamo. Odgovor još uvijek čekam...
Ovaj post (a samim time i cijela situacija) nije napisan zato što sam željna svađe, možda i borbe s vjetrenjačama, što nemam pametnijeg posla, što sam naivni utopist, ili što ću propasti bez desetak kuna, ovo je stvar toga što su ovakve situacije sve češće (ne samo s tele-operaterima), a nitko se glasno ne buni i ne poduzima ništa (ili ako poduzme, odustane nakon prvog koraka, potkupi se nekom naknadom ili pristane na uvjete kompanije).
Meni je savršeno jasno da me nitko ne sili da imam mobitel, niti ja očekujem da mi itko išta pruža besplatno.
Ja samo želim VRIJEDNOST ZA NOVAC odnosno želim točne informacije. Radim posao s ljudima i ako ne znam sigurno neku informaciju onda zamolim klijenta da pričeka dok ju ne saznam odnosno ako slučajno i dam krivu informaciju onda se ispričam, priznam pogrešku i pružim točnu informaciju. Zato sam i plaćena.
Želim potaknuti što veći broj ljudi ne da bojkotira mobilne operatere (možda jesam optimist, ali luda nisam 
) već da pripazi na "male tajne velikih majstora" te da se bore ako vide da su u pravu. Pravda je spora, ali dostižna.
Pravo na (ne)mir
Ljeto u gradu (trenutno samo metaforički). Pučanstvo se razbježalo po gradskim, mjesnim i otočkim plažama u potrazi za svojim djelićem sunca, mora i uživanja. Neki uz novine, neki uz knjigu, neki uz dobro društvo. Ljeto je pravo vrijeme za punjenje baterija i odmor.
No, nakon svakog krasnog uvoda slijedi "aaaali...".
Vrijeme radnje: sredina srpnja, poslijepodne.
Mjesto radnje: kvartovska plaža u većem dalmatinskom gradu.
Glavni lik: ovdje potpisana Bumbarica.
Sporedni likovi: bake, djedovi, tinjedžeri, kvartovski dečki, žene u "najboljim godinama", prijateljice u tridesetima, prijateljice u tridesetima s djecom.
Radnja: Bumbarica stiže na plažu s dobrom knjigom. Rasprostire svoj ručnik, skida svoju haljinicu, sunčane naočale su već na glavi, japanke uredno složene pokraj ručnika, torba služi kao jastuk. Uzurpacija minimalne kvadrature. Otvaram knjigu i počinjem čitati kad do mene dolaze gore spomenute prijateljice, svaka sa svojim djetetom, oko 4 godine starosti.
"Oprostite, smijemo li se smjestiti pored vas", upita me jedna.
"Naravno", odgovaram i pomičem japanke ispod ručnika.
"Puno hvala", odgovara jedna kroz osmijeh i spušta torbu 1, torbu 2, kantice, lopatice, ručnike, šlapice... Nasmiješim se jer me sve to vratilo u vrijeme kad su mene i seku naši roditelji vodili na plaži u punoj spremi.
Nastavljam čitanje neko kratko vrijeme kad krene...
"Mamaaaaaa!!! Ja bih pudiiiiing!!!"
"Mama, a jel smijem i ja?"
"E teta, a kakve to Iva ima kupaće gaće?"
"No dobro", pomislim, "nisam u vakumu, neka djeca pričaju. Jest da me smeta, ali ne mogu očekivati apsolutnu tišinu na javnoj plaži".
Ne prođe niti 10 minuta, djeca s mamama idu u more. Odlično. Neko kraće vrijeme nakon toga mame izlaze iz mora i legnu na svoje ručnike.
Minutu poslije iz mora se čuje: "Mamaaaa!! Mamaaaa!! Mene Iva topi!!!" "Iva, ne topi Marka!!!"
No, Iva ne odustaje i minutu poslije stiže Marko, uplakan i kroz histeričan plač urla o tome kako ga je Iva pokušala utopiti. Mame sređuju stvar i taman da će mirovni pregovori doći kraju kad stiže Iva i opravdava se (vikom, naravno) da nije ona prvo počela. "Jesi!" (Marko) "Nisam!" (Iva) "Jesiiiii!!!" (Marko) itd. itd. itd. Nakon jedno 5 minuta nije rješeno tko je koga prvi pokušao potopiti, ali su se Marko i Iva pomirili i uputili prema moru.
Kraj priče?
A-a.
Evo njih za 10 minuta nazad. Trče noseći more i pijesak u ručicama. Pa malo pijeska po plaži, malo po mami, malo po mom ručniku... Pa malo vode po plaži, malo po meni. Najmanji problem istresti pijesak s ručnika, kapljice mora se osuše za minutu (na kraju krajeva na PLAŽI sam), a onih par što je kapnulo na knjigu nije ju uništilo.
Ono što me naživciralo u cijeloj toj priči su - djeca. I prije nego se na mene baci (virtualno) drvlje i kamenje, proglasi me se mrziteljicom djece, neurotičnom babom itd., molit ću sekundu. Ja djecu volim. Ne samo da ih volim, ona su (zasad) ne samo moja struka već i dobrim dijelim moj posao. Obožavam svoje male nećak(inj)e (krvne i nekrvne) iako ni njima ne bih tolerirala bjesomučno urlikanje ili utrku među policama u supermarketu.
No, to što ja volim djecu, što (možda, iako ne u narednih par godina) planiram imati svoju ne znači da moram podnositi tuđa vrištanja, dernjavu, praćkanje i razbacivanje pijeskom posvuda. Da citiram svoju dragu Kinky Kolumnisticu: "ne moram biti poslovično impresionirana tuđom djecom da bi me jednog dana očaravala vlastita."
Da, to je javna plaža. Slažem se. Svatko ima pravo doći na nju i uživati u morskim radostima.
Na spomenutoj plaži nigdje nisam vidjela znak da je toples zabranjen, kao ni tange, što znači da se pripadnice ženskog spola uredno mogu sunčati i kupati bez gornjeg dijela bikinija. No, poznavajući lokaciju plaže i strukturu ljudi koja na nju ide, ne bi me čudilo da se nađe neki "ćudoredni" gospodin ili gospođa koja bi "dobronamjerno" savjetovala dotičnu da "Ipak obuće riđipet (grudnjak) jel znate, ima tu male dice, nije lipo za vidit'...".
Dotična "polu-golaćica" bi imala tri izbora: obući komad badića na sebe i nastaviti sa sunčanjem i kupanjem (a ostat će trag, što sad); posvađati se s nezakonitim provoditeljem etičkog zakona i ne obući grudnjak riskirajući bijesne i prijeteće poglede okoline; otići se kupati na drugu plažu gdje će (možda) moći sunčati svoje grudi.
Ali zašto? Plaža je javna, upozorenja nema, zakon ne krši i ne smatra da ikoga vrijeđa svojim odabirom kupaćeg kostima.
Zašto to pišem? Jer ista ta djeca zbog kojih nije lijepo hodati u tangama i/ili toplesu smiju, bez obzira je li riječ o "fino odgojenoj" ili "divljacima", trčati naokolo, vrištati, špricati vodu, urlati.. I nikome ništa jer "to su samo djeca, oni se igraju". Ne dao Bog okrenuti očima kad po 10-ti put u 10 minuta čujete "Nećuuuuu bananuuuuu!!!" jer odmah ispadate Lucifer, sram vas bilo, okretati očima na malo nedužno biće koje mamu dovodi do ludila jer neće breskvu, marelicu, jabuku, papaju, mango, a bome niti bananu. Naravno, da ta ista mama dijete lupi po guzi ili se zadere na njega, odmah bi se našli pozivatelji Plavog telefona, socijalne službe ili policije koji bi tražili skrb i zaštitu za zlostavljano dijete.
Nije to samo stvar s plažama, tu je riječ i o kafićima, restoranima, muzejima, trgovinama, pa čak i ulicama. Meni je savršeno jasno da se djeca moraju kretati, da ih ponekad (često) roditelji nemaju kome ostaviti (a žele kupiti namirnice, pogledati izložbu, prošetati gradom), da su ponekad ta djeca nemirna, živčana, nenaspavana, ljuta, da nije isto imati dijete od 3 i 10 godina (odnosno objasniti mu pravila ponašanja u muzeju u dobi kad mu je svaka prostorija ista) i da ne možemo uvesti zone restrikcije kretanja djece. A bome niti očekivati da će sva djeca biti mirna, tiha, poslušna.
Vezano uz temu, nedavno je jedan restoran u Turskoj, ako se ne varam, uveo zabranu dolazaka s djecom ispod 13 godina (ispravite ako griješim). Ne znam o kakvom je restoranu riječ, ali bez obzira je li riječ o običnom fast foodu, a kamoli onome s 5*, potez je genijalan! Da ne izmišljam scenu opisat ću onu u slavnom "Seks i gradu". Samantha dolazi u jedan fini restoran na ručak. Žena želi u miru pojesti ručak, kontaktirati klijente. a ono, 2 stola dalje, mali vrišti, urla, plače, baca špinat po mami, konobarima (a na kraju i po njoj). Nitko ništa ne govori, svi se smješkaju (ne znamo kakve komentare daju u kuhinji) i uredno podnose taj TEROR jer "jadna mama, mali neće jesti, jadno dijete". Jedino Samantha prigovori, ali na kraju ona napušta restoran jer ona ispada negativka što je za svoje novce tražila malo mira.
U čemu je problem? Zašto neki par (s djecom od koje trenutno "odmara" ili bez djece, bilo vlastitim izborom ili izborom Majke Prirode) ne može doći u namjeri da provede 2 sata uživajući u finoj hrani, dobrom vinu, ugodnom razgovoru? Zato što će se uvijek naći netko s djecom koja će trčati naokolo, skrivati se ispod stolova, urlati, porušiti biljku. Doći će do one situacije od koje je navedeni par pobjegao ili koju nema kod kuće (i ne želi i NE MORA imati).
Meni je savršeno jasno da živimo u heterogenom svijetu, drukčije ne može (i ne želim da bude). Ali bi li ipak trebao postojati način kako da svi mi različiti živimo u bar nekakvom miru na javnim površinama? Bez da netko od nas mora doživjeti živčani slom, napustiti plažu/ kafić/ restoran ili kupiti vlastiti otok da bi imao pravo na svoj m2 prostora i malo tišine i mira?
Intuicija - prijevara ili istina?
Neću se u ovako kasne sate upustiti u dugu, napornu, filozofsku raspravu o šestim čulima i inim pojmovima nego bih htjela podijeliti svoja razmišljanja s drugima, u nadi da, ako nailazim na istomišljenike, naše razmišljanje biti podijeljeno sa svijetom. 
Mediji su posljednjih tjedana zatrpani nestankom mlade Dalmatinke, Antonije Bilić. Od (zasad) bezuspješnog traganja nekoliko hrvatskih regija, od kopna, zraka, voda do traženja, uhićenja, pritvaranja i ispitivanja dotičnog monstruma kojeg se sumnjiči da je povezan s njezinim nestankom. Iako imam svoje mišljenje i razmišljanje o svemu tome, neću ga dijeliti s vama koji ovo čitate, ne zato što me strah ili sam suosjećajna prema obitelji nego zato što je ovaj slučaj samo motiv, inspiracija (ako se smijem tako izraziti) za temu posta.
Ono što me otpočetka kopka u cijeloj ovoj priči (o kojoj kao i većina javnosti znam samo iz medija) jest neprestano razmišljanje o tome je li Antonija, ako je doista sjela u taj prokleti kamion, osjetila da nešto ne valja? Je li imala neki neugodan osjećaj u trbuhu, glavi, srcu da nešto jednostavno nije kako treba?
I prije nego li me "napadnete" argumentom "Joj, pa naravno da nije, ne piše nekome na čelu da je psihopat/ pedofil/ serijski ubojica/ nekrofil itd.!", razmislite ponovo: vjerujete li doista da ljudsko biće ne osjeća da nešto ne valja u određenoj situaciji? Ili osjeća, ali mu razum odnosno naučeno ponašanje govori "Ne, ti ne osjećaš da je ovaj čovjek čudan, ti si samo malo strašljiv(a) pa si umišljaš stvari, prestani, opusti se i nasmij se čovjeku koji ti se smješka!"?
Možda je moj problem što sam odrasla u velikom, najvećem hrvatskom gradu. U tome što sam odmalena do sada dosta putovala i uvijek slušala jedno te ista upozorenja: "Čuvaj se! Ne drži torbicu iza sebe! Nikad nigdje ne idi sama! Gledaj da konobar pred tobom otvara piće! Nemoj otkrivati broj sobe ili telefona nekome koga si tek upoznala!" itd. itd. Dok sam bila mlađa (i luđa) uvijek sam, kao i većina mladih, na savjete okretala očima, odgovarala "Da, da, da...", ali sam nekako, valjda nesvjesno, sve poslušala. I da pokucam, do dana današnjeg: nisam požalila.
Možda je moj problem i taj što sam od ranije tinjedžerske dobi voljela gledati trilere i horore, po mogućnosti sa što realnijom temom kao što je ona gdje troje mladih kreće autostopirati Amerikom u potrazi za ludom zabavom... Naravno, kakav bi to hit-horor bio da im ne stane kamiondžija koji djeluje baš simpatično, a ima i prsten na ruci pa "ne može biti zao, ako je oženjen". Amerika kao Amerika, Hollywood kao Hollywood i eto zla, 2 sata sumanutog bježanja bespućima američkih zabiti od ludog kamiondžije kojemu je lajtmotiv života "teksaški masakr motornom pilom". Šalu na stranu. Crni humor.
Baš zbog potonjeg objašnjenja proizlazi najveći strah i najveći no-no moga života: NE STOPIRATI. NIKADA.
Kao što rekoh, neću ulaziti u detalje oko gradskog prijevoza u dalmatinskim selima, o tome da je Antonija (i njezini sumještani) bila prisiljena stopirati, da je to uobičajeno...želim samo provjeriti postoje li situacije u kojima bilo tko od nas doista osjeti da trenutno nešto nije kako bi trebalo biti? Da se osjeti neka napetost, neugodnost, da ne kažem zlo?
To je kao zaljubljenost koju svi osjećaju "isto" i svi ju jako brzo raspoznaju: "znaš, ono kad imaš leptiriće u trbuhu, kad ti neki ugodni trnci prolaze leđima, kad ti srce brže kuca kad te osoba pogleda, kad si sav nekako sretan i veseo, kad se osjećaš kao da ništa na svijetu ne postoji drugo...". Ako svi prepoznaju zaljubljenost (ili bar privlačnost) i mogu ju definirati, zar doista ne možemo definirati tj. osjetiti i drugu krajnost: strah?
Neki će reći da je intuicija u većini slučajeva paranoja. Možda i jest, iako je paranoja psihički poremećaj koji ipak nije tako čest kod većine ljudi (druga stvar to što se mi razbacujemo psihičkim definicijama po defaultu). No, ljudi su instiktivna bića. U nama i dalje čuče animalni instinkti koji su sada možda ipak oslabili naspram prošlosti kada su nam služili za preživljavanje. I da, imamo i ekstra dodatak: razum i svijest koje životinje nemaju. A danas je postalo moderno i vrlo rašireno svuda gurati razum i govoriti da je to ključ opstanka i da razum uvijek mora nadvladati.
No što je zapravo razum? U kolikoj mjeri i kada ga treba poslušati?
Postoje ljudi koji znaju pronaći savršenu ravnotežu srca-razuma-intuicije. Postoje i oni koji ne znaju. No nažalost, velika većina nas posjeduje intuiciju koju uporno zanemaruje i potiskuje bojeći se da ne bude ismijana jer je "osjetila da nešto nije OK s čovjekom koji nas prati već 3 ulice" ili "nas čudno gleda u tramvaju".
Optimistično gledajući: da, velika je vjerojatnost da čovjek koji nas "prati" već 3 ulice živi negdje u blizini ili se izgubio pa misli da slijeđenjem vas može doći negdje; a čovjek koji nas gleda u tramvaju je zaljubljen i sve gleda čudno ili se jednostavno napio noć prije pa sad pokušava pohvatati rupe u pamćenju.
Ali što kad to nije točno? Što kad, uzimajući u obzir svijetlija objašnjenja gore navedenih primjera, i dalje imamo neki čudan, neugodan osjećaj u sebi? Što tada činimo?
Primamo li se za ključeve ili suzavac iz torbe spremni se obraniti od potencijalnog napadača; izlazimo li iz tramvaja iako nije naša stanica praveći se da nekoga čekamo ili nešto tražimo u torbi dok tramvaj sa "sumnjivcem" ne ode? Ili ignoriramo "upozorenja" u tijelu i prepuštamo se potencijalnoj opasnosti?
Vjerujem da se Antoniji (ali i onim drugim mladim curama koje su nesretno završile) dogodilo upravo to: možda su osjetile da nešto nije u redu, požalile toga trenutka što su sjele u taj auto/ kamion, ali su u glavi vrtjele vjerojatno tisuću puta poslušane rečenice: "Ne paničari, to ti je susjed/ poznanik koji te samo želi povesti do negdje, nije opasan". I to je bilo dovoljno da izignoriraju tijelo koje im je vrištalo "Ne ulazi!!" odnosno "Bježiiii!!".
Moja namjera nije potaknuti bezrazložan strah (iako govorim o malom broju ljudi koji će ovo pročitati), naprotiv, moja je želja osvijestiti sve nas, posebno mlade cure: NE IGNORIRAJTE INTUICIJU! NE IGNORIRAJTE TIJELO kad vam nešto pokušava reći. Ma i da ste pogriješile, što je 5 minuta kašnjenja na dogovor ili kući naspram spašenog života?!?!
Donirajmo!
Morala sam iskomentirati: Hrvatski Crveni križ pokrenuo je akciju prikupljanja pomoći za potresom i tsunamijem, a sada i nuklearnom katastrofom na pomolu, pogođeni Japan. Donirati možete na više načina (naravno, ne tako što ćete slati brašno, ulje, sol, odjeću i potrepštine nego uplaćivanjem novca /država se nije odrekla svoje zarade tj. PDV-a/), s nadom da će uplaćeni novac otići u prave ruke.
Nisam nehumana, pogađaju me fotke koje vidim u novinama, ostala sam bez riječi kad sam vidjela snimke tsunamija i ljudi koji su u sekundi ostajali bez svojih domova i najbližih. Ne mogu si (i ne želim!) zamisliti kako je biti u njihovoj koži. Mislim da nijedno ljudsko biće nije zaslužilo ovakve katastrofe (no, bojim se, da će ih biti sve više i više).
Japancima želim (ako su želje dosta) da izađu kao pobjednici iz ovoga, da se situacija koliko-toliko popravi, da obnove svoje kuće i živote, iako znam da će im za to trebati i godine.
No, ne podržavam akciju Crvenog križa. Ne zato što sam hladna, bezosjećajna, sebična, patriotna kuja nego zato jer:
1. mislim da Crkva (u čijem je vlasništvu, ako se ne varam, Crveni križ) ima dovoljno svojih sredstava da pomogne unesrećenima (jel svećenicima doista treba Passat?);
2. mislim da Hrvatska ima dovoljno svoje sirotinje (pod ovim pojmom mislim da ljude koji doista nemaju što jesti i odjenuti), ostavljene djece, obitelji bez pravog krova nad glavom itd. kojima, nažalost, ne pomažu oni koji bi trebali (znate, teta Jadranka Kosor, vi možete bez Fendi torbice, ljudsko biće ne može bez hrane i vode), pa moramo mi.
Neki kažu "baš bi Japanci nama pomagali da se nama to dogodi". Možda i ne bi, nije to važno, ali dok god i u Hrvatskoj ima potrebe za pomoći (ljudima, životinjama), ne razumijem čemu uplaćivanje novca za Haiti/ Afriku/ Japan.
Nazovite me nehumanom, ali ja krećem od toga da moram pomagati svojim bližnjima i svojoj okolini. Oprostit ćete, ali Japan mi to nije.
Isti pred zakonom?
Da Hrvatska nije pravna država, bar ne u punom smislu toga izraza - znali smo. U kombinaciji s medijima je još i manje.
Nisam mogla ne iskomentirati (javno) slučaj nedavnog ubojstva mladića na Jarunu kojega je ubio policajac. Neću ulaziti u detalje tko je koga prvi i što, je li policajac bio sam ili s bratom i psom, je li bivši član specijalaca ili je "samo" osoba koja je u kućicama osiguravala štićene osobe, to meni nije bitno. Dotični je svakako zaslužio primjerenu zatvorsku kaznu jer je ubojstvo s predumišljajem, čak i meni koja pravo nije studirala, najteži oblik zločina. Oduzeti život bilo kome, na ovakav način, je neopravdano i neoprostivo i treba biti sankcionirano. Točka.
Druga je priča kako će sve to na kraju ispasti: pravosuđe nam je takvo kakvo je, zatvori pretprani, Vlada će na sve načine kupovati poene za izbore i sve skupa će, vrlo vjerojatno, ličiti na onu smiješnu seriju koja je igrala na RTL-u, Sudnicu.
No, ono što je mene najviše razbjesnilo u cijelom ovom slučaju je medijska pažnja. Naravno, o ubojstvu je trebalo izvjestiti: pravovremeno, jasno i objektivno, objavljujući točne informacije.
No, ne prođe dan, a da nas neki od medija (novine, portal) ne izvijesti o tome što je novoga na Facebooku napisano na zidu jadnoga mladića ili, kao danas, da je skupina Ivanovih prijatelja s Jaruna napisala pjesmu o njegovoj preranoj smrti tražeći da se "ubojici ne progleda kroz prste".
Na stranu njihovi osjećaji i geste koje rade kako bi si olakšali bol zbog gubitka prijatelja, to ne osporavam, ne omalovažavam i ohrabrujem bilo koji način (samo)ozdravljenja, dečki imaju pravo tražiti pravdu koja im neće vratiti školskog i kvartovskog frenda, ali će im možda jednom vratiti mir i nadu da se mogu sigurno šetati ulicama svoga grada (i to mirnog dijela grada).
No, mediji su "raspeli" ubojicu i zgrožavaju se nad tim činom, žale (s razlogom) za ubijenim i troše medijski prostor prenoseći poruke sa zida na Facebooku, a ni u jednom trenutku se nisu prisjetili i ubojica onih dečkiju koje možda nije ubio bivši policajac vatrenim oružjem (ne želim ulaziti u razloge) nego koji su iz čiste obijesti, ljutnje, agresivnosti ubili (ili svojim djelom do smrti doveli) i druge mlade dečke: Luku Ritza, Luku Marinca, Franu Despića, Miroslava Tunjića.
I ti su dečki bili u jeku svoje mladosti, pred njima je bio čitav život, i iako različiti po svojim karakterima, uvjerenjima, školovanju, obiteljima, pa čak i gradovima, svima im je zajedničko jedno: izgubili su život u trenutku koji se NIJE SMIO DOGODITI.
U ovakvim situacijama moramo prestati razdvajati pojedinačne slučajeve, prestati favorizirati ljude kojima su mama i tata "tamo neki faceri", prestati prozivati sve i svakoga i krenuti od jedne činjenice, a ta je da je među nama SVE VIŠE NASILJA. I potpuno je nevažno je li to nasilje psihičko, verbalno, seksualno ili fizičko; je li riječ o sustavnom ili sporadičnom; kako je manifestirano i je li dovelo do najtežih (i najcrnjih) posljedica, moramo svi skupa, kao zajednica, djelovati.
Vladu i sustav možda nećemo moći promijeniti, bar ne ovim putem, nećemo moći kazniti ubojice i zlostavljače, ali možemo krenuti od sebe i djelovati u sredini kojoj živimo. Prestati okretati glavu od nasilja, prestati se praviti kao da ovo nije naš grad, naš kvart, naša zemlja jer je uvijek žrtva nečiji sin, brat, dečko, frend, učenik, a ne dao Bog, možda jednom i netko naš. Zato, odvojite par minuta vremena i raspitajte se kako i vi možete pomoći promijeniti centimetar kvadratni naše zemlje. Kad to već ne žele oni koji bi trebali i koji za to dobivaju jako puno novca.
Želim nam što manje ovakvih, a što više ljepših tema. Budite mi dobro!
Mile - predsjednik Vlade
Obavezno pročitati. (I ne, nema nikakve veze s time što je to jedina "zvijezda" u ovoj našoj maloj državi koju jednostavno obožavam i s kojom bih se htjela fotkati 
)
Mile - predsjednik Vlade
Prvi
Znate onaj dio u filmu "Zapravo ljubav" kad Hugh Grant objašnjava zašto voli aerodrome, pogotovo dolaske. Ne znam točno riječi koje kaže (a ne da mi se staviti film u DVD 
), ali u samoj biti kaže da je to zato jer je tamo najveća količina ljubavi.
Moj "Heathrow" je pivnica Zlatni medo u zagrebačkoj Savskoj. Kako svaku večer prolazim tamo, a i tramvaj nekako uvijek stane na onom semaforu, osjećam se kao voajer dok zurim u ljude koji sjede za stolovima, kako ja kažem "u izlogu", i provode svoju slobodnu večer u društvu dragih ljudi, uglavnom uz - pivu.
Iako imam svoje drage prijatelje i dio sam društva koje društvene uloge obnaša u "birtijama", svaki put kad zastanem pokraj pivnice me prođe neki čudan, ali lijep osjećaj: lijepo je vidjeti sve te nasmijane ljude, bilo mlade ili stare, u parovima, trojkama, grupama kako se zabavljaju, pričaju, smiju, fotkaju...
Kao da vani ne pada snijeg, kao da se u tom istom smjeru ne kreće masa prosvjednika, kao da Vlada ne najavljuje poskupljenja (pardon, "korekcije cijena"), kao da je situacija u gradu i zemlji kao i onakva kakva je njima: topla, ugodna, pozitivna, za pamćenje...
